Prolaze dani nošeni tugom, ogolela prostanstva duše spavaju zarobljena naivici snova. Gresi su ono što pokriva samoću, i to loše u ljudima budi sreću,iz ko zna kog razloga, po ko zna koji put. Medjutim to loše nece niti će ikada moći da nestane, jer upravo to lažno drži svet na jednom stalnom mestu. Čoveku se čini da su grehovi samoone stvari koje može opipati, namirisati, okusiti, ali to je samo laž....Neko gore se igra sa nama. Ceo život je jedna velika kosmička šala, igra koja ne mari za pijune.
Godina 2010- Ceo svet je u velikom tehnološkom progresu, sve te fabrike,ustanove, udruženja....Svaki dan se stvori neki novi izum, neko novodostignuće. Atomske bombe, psihološki ratovi, biološka oružja, eksplotacijanafte, ruda, veštački izazvani požari, zemljotresi... Čovečanstvo svesno hrlika propasti, ali čini se da niko o tome ne brine... Sve te opomene,upozorenja... Čemu? Kada se niko ne obazire na njih...
Sada se se sve čini lepo, harmonično. Ljudi uživaju u plodovima svog rada,svesno greše nadajući se da će iduća pokoljenja ispraviti njihove greške. Itako u nedogled, sve dok jednom ne bude onih koji će ispravljati greške, sve dok jednom svaka greška ne postane sama po sebi presuda za prošle.
U laboratorijama se stvaraju novi lekovi, to je možda i humano, ali yapitajmo se ipak... Čemu? Pokušavamo da izlečimonešto što smo sami stvorili. Naučnici su svakoga dana bliži nekom novom„čudotvornom“ leku. Svi se bore da ga pronađu... Troše na to zemlju, vodu,sunce, plime i oseke, a na kraju, na to troše ljude... Opet, čemu? Da nisustvorili te bolesti, ne bi bilo potrebe da ih leče. Ali to je u nama ljudima,moramo da grešimo, tako je od samog početka. Da Eva nije podlegla iskušenju, ida je Adam nije pratio u tome, možda bi ceo svet danas bio drugačiji. Ali to jenama ljudima u prirodi. Ubiće nas naša znatiželja, želja da probamo ono što jezabranjeno, ne obazirući se na posledice koje su nametnute samom zabranom. Kadačovečanstvo shvati gde greši, biće previše kasno za ispravljanje tih grešaka.
Svakim novim robotom, novim tehnologijama sve smo bliže i bliže svojojpropasti, odvajanju od ljudskosti. Pokušavamo da zamenimo ono emocionalno sanečim veštačkim. I uspećemo u tome, stvoreni smo samo za to, samo da bismodoživeli trenutak samouništenja.
Ratujemo međusobno, umesto da se međusobno pomažemo. Takva nam je priroda,svi teže nekoj superiornosti, nekoj veštački izazvanoj sudbini. Stvaramo robotesamo iz jednog jedinog razloga... Da udovoljimo svojoj sujeti. Svesnoproizvodimo stvari čija je inteligencija u stanju da nas uništi, zašto? Zatošto to potajno i želimo... Da istrebimo sebe, ljudska populacija od kako je nastala u sebi uvek gaji dozu mazohizma, hteli ili ne hteli mi to da prihvatimo...Ratovi se vode zbog svega...Statusa u društvu, nafte, zemlje, položaja, rudnika zlata, dijamanata, mineralai najgore zbog VODE. Uspevamo da ratujemo i oko toga... Naravno, zato što smosami krivi što je nestalo vode...Više gotovo da i nema zdravih izvora.. Svi suzagađeni, isušeni... A ko je tome kriv? Čovek, i samo čovek... Nestaje ihrane... Naravno, zagađujemo vodu, u vodi koja nije biološki ispravna nestaježivota, a čim se prekine jedna karika u lancu ishrane, polako izumire iostatak...
Bilo je potrebno 15milijardi godina da nastane Zemlja, ko zna koliko još danastane život...a gotovo preko noći je sve uništeno. Ko smo mi da razaramo onošto je priroda milijunima godina stvarala, vešto modelirala i smatrala svojim?Ko smo mi, ovako mali i nebitni? Biblija najavljuje dolazak Antihrista, ali odakle nam ideja da ce to biti samo jedna osoba, pojedinac, zapitajmo se se sta smo mi ljudi kao vrsta do sada napravili. Prizivamo zlo, a nesvesno hrlimo ka spasenju.
Uvek žudimo da znamo više nego što bi smeli. A ono što ne možemo daobjasnimo, to prilagodimo svojim shvatanjima. Bogovi, sva ta silna Božanstva,stvoreni su iz čiste potrebe čoveka da objasni stvari oko sebe, pojave koje susame po sebi suđene da se dese. Kada smo previše počeli da verujemo u njih,uplašili smo se da oni ne postanu stvarnost. Toliko mnogo bogova sa nadnaravnimsposobnostima, uplašili smo se da naša imaginacija ne postane deo istine. Dasve te njihove moći ne unište našu sujetu. Onda smo počeli da verujemo samo ujednog Boga, u jednu nadu da će život teći bolje. On nije predstavljaoopasnost, bio je jedan, naspram nas milion, milijardu. Bio je dobrodušan,spreman da nam okaje sve grehe. Počeli smo da verujemo da je u redu grešiti,jer će On uvek biti tu da nas vadi iz tih greha.
Čoveku je to u prirodi, koliko god on bio intelektualno snažan, mali jenaspram ogromne sile Prirode. Mora da pronađe način da postane jači, smeliji,superiorniji. Mora da veruje da postoji nešto „veće“ od njega samog. Ne želi daprihvati da sam mora da odgovara za svoje greške. Kada ne bi bilo verovanja uSvemogućeg, život bi se sveo samo na jedno- na ogolelu borbu za opstanak. To jejedina stvar po kojoj se ljudi razlikuju od životinja. Ta slepa vera uneopipljivo.
Prvi svetski rat. Ubistvo samo jednog čoveka dovelo je do uništenjahiljada, i hiljada nedužnih ljudi. Zašto? Ne dozvoljavamo da se dira ono štosmo prihvatili kao svoje. Rat zbog osvete, zbog netrpeljivosti da ostanemodužni. Ratuju dve zemlje. Ostali ne vole da su isključeni, i tako malo po malo,svako od tobožnjih „neutralnih“ zemalja bira svoju stranu.
Drugi svetski rat. Ponovo zbog jednog čoveka, jednog pojedinca. Jednefigure koja je uspela većinu svojih bolesnih ambicija pretvoriti u dela.Koncentracioni logori, plinske komore, streljanja...Svi mogući i ne mogućinačini uništenja ljuske rase. Zašto? Zbog nekih bolesnih ideja da nisu sviljudi jednaki, da je život povlastica, ne pravo...
Treći svetski rat. Borba do istrebljenja. Čega? Pa naše vrste...
Vodi se masovni rat. Skoro cela Zemlja je u ratu...Više se ne vodi rat zbogljudi, bogatstva, teritorije... Zbog čega ovaj put? Zbog vode... Nestalo je resursa,iscrpili smo svu pijaću vodu, a još nismo postali dovoljno pametni da otkrijemonačin na koji bi mogli nepitku, okeansku vodu uspeli pretvoriti u pitku. Biloje pokušaja, ali svi su nažalost neuspešni. Jednostavno ne možemo sveprilagoditi sebi.
Bilo je tako mnogo izvora, čiste, netaknute vode... Tako mnogo, dovoljno zasve, i za nas i za druge stanovnike Zemlje. Ljudi ne žele ništa da dele, svemora biti samo njihovo, makar to kasnije morali uništiti, biće srećni to kratkovreme kada je sve samo njihovo, i ničije više.
Tehnologija je uništila život. Toliko atomskih bombi. Toliko ružičastihpečuraka koje se odvajaju od zemlje uz veliki prasak. Sve je uništeno... Gotovasva vegetacija, životinje, ljudi. Ono malo preživelih je obavijeno talasimaradijacije. Potomstvo je defektno, nenormalno, ponovno vraćanje na početak iponovna želja sa samouništenjem.
Kao da to nije dovoljno. Pušteni su neki novi virusi iz laboratorija.Doduše slabi, skoro bezopasni. Ali ljudi nisu računali na to da će sve tomutirati, ojačati, uništavati u tolikoj meri. Napadali su ljude, u toj meri suse izmenili da je običan virus gripa u stanju da pokosi sve živuće organizme.Bolesti strašnije od zamislivog. Ljudi leže po ulicama. Paralizovani,malokrvni. Na telu im se otvaraju žive rane, čirovi... Koža se suši, deloviotpadaju. Boli, mnogo boli. Makar su gotovo svi slepi, ne vide užase koji ihokružuju, samo mogu da namirišu neku trulež, smrt, nešto nezdravo. A umiranjeje još gore, bilo bi lako da se odmah posle zaraze izdahne, ali ne... Takoslomljen, uništene psihe, oskrvnutog tela, čovek je osuđen na nedelje, mesece,pa ponekad i godine patnje. Više nema volje za životom, svi se mole da što preumru, da se ne pate toliko. Sve je uzaludno, ali ljudi su sami krivi-što sustvorili sad neka i trpe.
Nekoliko stotina ljudi je preživelo, svi nesvesni da u sebi nose genetskemutacije izazvane radijaciom... Pare se... Nastaju deca koja umesto ruku imajustopala, umesto usta dva para očiju.... Svemir nam vraća.
Evropa. Odavno je uništen Rimski koloseum, Ajfelov toranj, Big Ben... Svemoderne građevine su svedene na kamene gromade koje su neravnomerno razbacane,sve se kupa u prašini... Odavno su sve moderne gladijatorske arene obraslenekim čudnim korovom, koji je trostruko jači i viši od radiacije. Gomilaljudskih kostiju nabacanih na smetlištima. Preživeli prebiraju po njima...Kidaju preostalo meso, kanibalizam. Odeća je ostala čitava, nema industrije,nema ni odeće. Kopaju groblja, oru stare grobnice u nadi da će naići na nekisako, pantalonne, vojničku uniformu. Zemlja je jalova, uspeva samo korov. Množese jedino insekti, koji su sedmorostruko narasli od poslednjeg talasaradijacije. Osveta muva. Navaljuju na ljude, pamte, pa vrate.
Amerika. Nekadadavno beše središte sveta. Sve te silne vođe, uspesi, postignuća. Sve jeobavijeno talasom radiacije, makar ono što je uspelo de preživi sam rat. NewYork je sravljen sa zemljom. Kip slobode leži odronjen negde na dnu mora.Ogromne čovekove građevine, moderne nanstambe uništene su, sravnjene sazemljom. Sve što je bilo kamen, kamenu se i vraća. Las Vegas više ne svetli.Ogromne kockarnice potonule su u zemlju, u veliki tamom prekriven rascep.Vashington. Ceo grad je u ruševinama. Ostali su samo temelji nekadašnje Belekuće. Sve je isto na neki čudan, bolestan način. Čitava planeta smrdi natrulež, na nezdravo... U uglu nekadašnje Bele kuće, ne odronjenom delu zida,sedi neka silueta. Mršav, odbojan čovek... Ruke drži nagnute laktovima okolena, a glavu oslonjenu o šake. Čekaj malo, pa to je Tesla. Obavijen tamom, ulancima ogrnutim rđom. On je počeo, sa njim se i završava. Bio je najpametniji,najiskreniji, najhumaniji. Bio je takoprokleto izvan svog vremena. On nije pripadao ljudima. Energija koja se obnavlja,ali ne. Ljudi su lakomi, zašto pokloniti, kada možeš prodati? Zašto se patitida napraviš bolju stvar, da koristiš Sunce, Vodu, obnovljive izvore energije?Zašto kad to sve to jednostavno možeš oteti Zemlji?
Afrika. Ceobiljni i životinjski svet je na rubu istrebljenja. Sve manje i manje ima načinana koji bi se mogla pronaći hrana.Lagano nestaju slonovi, antilope, kameleoni, ptice. Sa njima nestaju igrabežljivci koji se se njima hranili. Ogromne grobnice nekada snažnihpredatora, kraljeva prirode- lavova, geparda, leoparda. Narušen je čitavprirodni poredak. Sve nestaje, umire, ali se ne rađa ponovo. Opstali su samoinsekti. Uvećani zbog posledica radiacije. Ogromne piramide kao potsetnik namogućnosti ljudske rase su nestale. Još su na istom mestu, samo srušene,obrasle korovom. Ogromna, nesnošljiva prašina, čovečanstvo kao sila više nepostoji.
Azija. Najbrže serazvijala, a nije dočekala da pobere plodove svog razvoja. Najrazvijeniji subili od svih, a najviše su pretrpeli u ratu. Najveća borba se vodila izmeđuKine i Amerike, dve velike supersile. Glupo je reći da je nekopobedio...Uništeni su tragovi obeju civilizacija. Srušen je Kineski zid, dokazčovekove želje za nemogućim.. Jedina građevina koja se vidi sa Meseca? Sada jesve drugačije. Putovanja u svemir su odavno prestala biti moguća, ona šačicapreživelih misli da je Zelja ravna ploča. Ponovo sve iz početka.
Iz svemira sevidi Zemlja, ali ni slična nekadašnjoj lepoti i snazi. Cela planeta je nekakobolesno siva, vide se oblaci prašine, tek,tek malo vidi se plavetnilo modrogmora. Neupotrebljivog pustog, beživotnog mora.
Vremenom jenestalo čitavog čovečanstva, ostale su tek neke čudne ruševine da podsetekoliko smo nekada bili moćni.
U beskonačnomprostranstvu svemira plovi mala svemirska stanica. Godinama, možda i vekovima 2mladića i 2 žene sede tamo gore, iznad svog tog zla. Ostarili su tek nekolikogodina. Anštajn je bio u pravu, vreme je relativno. Stajali su tamo u velikomništavilu i gledali kako se majka Zemlja menja, kako se modelira svaki njendeo. Mogli su samo da gledaju i ništa više. Godinama niko nije kontaktirao sanjima. Njih 4 bili su poslednji ljudi,poslednji predstavnici svoje vrste.Kineskinja, Amerikanka i dva Rusa. To više inije važno jer se dole na zemlji odavno prestalo verovati u nacionalnost.Države više ne postoje.
Hoce li nesto ovakvo stvarno postati stvarnost?